determined dissenter

Za početak, da znate da se baš i niste pretrgli s komentarima ...
Jedva čekam četvrtak jer idemo na maturalac i nadam se da će vrijeme biti ok. Budući da su meteorolozi toliko " odlučni " pa prognoze mijenjaju svaki dan, preostaje mi ono što i radim - nadati se najboljem. Svi u razredu već planiraju neko noćno opijanje, a ja vjerojatno jedina u razredu nisam probala ni kap alkohola, čime se ponosim jer znam da se mogu dobro zabaviti i bez toga. Uostalom, meni će prilično dobro i poslužiti Cola, s obzirom na to da ima učinak na mene kao i alkohol na druge. Otkrila sam to jednom kad sam bila vani s onim malim stvorenjem ( ti se baš u svakom postu moraš pojaviti, je li ? ). Ona je kupila Colu, koju smo podijelile, a ja se počela smijati k'o luda ... kad smo se vraćale kući, morala sam prebaciti ruku preko njenog ramena koliko sam se trgala od smijeha. Taman je onda onuda prošao policijski auto. a ja s tim pijanim lookom ... Primjetila sam da su nas policajci pogledali, pa si sad pokušavam zamisliti tu scenu gdje se njihov auto zaustavlja kraj ceste i dolazi do nas s alkotestom, a ja, cerekalo, puhnem. Sigurno bi bili vrlo iznenađeni rezultatom i mojim obrazloženjem da sam samo pila Colu. Ja se počnem od Cole smijati samo kad netko provali neki biser ili je neka smiješna situacija, dotad sam normalna. Onoliko koliko ja mogu biti normalna ... Joooj, jedva čekam maturalac. Idemo ujutro oko osam, a vraćamo se u nedjelju navečer. Mi smo jedine budale koje na maturalac idu 21.9. iliti dva dana prije početka jeseni. Svi ostali normalni su išli u 7. mjesecu, ali neee ... U sobi sam s onim malim stvorenjem i još jednom frendicom, a ako uspijemo natjerati još jednu curu da ide na maturalac, onda će i ona biti s nama u sobi. A u busu će isto biti super jer se već unaprijed zna da ćemo svi pjevati cijelo vrijeme. Šta da vam još pričam ...
Obavezno vam se javim kad se vratim.
Bye Bye

Vrijeme je da i ja napišem novi post. Treba meni vremena dok smislim o čemu da pišem, ali evo, bilo je i za očekivati da ću pisati o tome što ima u školi, itd.
Nastava nam ide po HNOS-u, znači, svi sjedimo u grupama. Prvo mi je to bilo glupo, ali s vremenom mi se i ne čini tako lošim jer ako tako budemo pisali testove, mislim da će naglo svi zavoljeti HNOS. Osim toga, ionako uvijek završim u grupi s nekom od frendica, tako da to ipak nije tako loše. Sviđa mi se gradivo iz biologije, koju inače baš i ne volim. Sve je riječ o nekim boleštinama, kao da imamo sat medicine, a meni je medicina superzanimljiva. Idući tjedan pišemo inicijalni iz matematike, a ja si moram nabaviti neki kalkulator na kojem se upisuju i zagrade, i razlomci i srodni paraziti. Kad smo prvi put učili razlomke, iz njih sam dobila 5 bez greške ( mislim da ću se time hvaliti do groba ), a sada se uvijek smotam oko njih. Katastrofa ... I lektiru radimo na drukčiji način. Kao i obično, za projekt s frendicama me dopala knjiga koju nikako nisam imala u planu. Prvo sam htjela da obradimo " Kod kuće je najgore ", ali su je uzeli. Ok, pomislim ja, ima ih još. Ali dok ja nagovorim frendicu da uzmemo " Dnevnik Anne Frank ", knjigu koju sam oduvijek htjela obraditi za projekt iz lektire, već i nju uzmu. Razmatrale smo i " Alkar ", ali je i to otišlo. Tako da smo na kraju dobile " Starac i more ". To mi zvuči taaako dosadno ...
čovjek kroz cijelu knjigu peca jednu ribu, a na kraju je ni ne upeca.
Jučer smo ja i ono malo stvorenje bile na Jarunu. Kad smo tamo sjedile na klupi, slušale smo njen mp3 i pojačale ga do kraja ( joj, što obožavam glasno slušati glazbu ... ). Kad je na red došla pjesma " Đurđevdan " od Bijelog dugmeta, prolaznici su nas malo čudno pogledavali, ali meni je ionako svejedno što ljudi misle o glazbi koju slušam. Ali kako obožavam tu pjesmu ... cijelo jutro mi je u glavi. Kad smo se vraćale doma, naišle smo na još neke frendice iz razreda, a kad sam sjela na bicikl jedne od njih, odmah sam se ogrebla. A samo sam sjela !
Anyway, to bi bilo više - manje to ...

Zašto nažalost ? Jer ja doslovce obožavam to mjesto i svake sam godine nakon povratka neko vrijeme u depresiji zbog toga.
A sad o tome kako mi je bilo ... mislim da se već po uvodu kuži da mi je bilo super. Zadnji dan smo ja i sestra poharale Aqua Shop. U tom dućanu ima toliko zakon stvari da je to bolesno. Mene su se najviše dojmile one napuhane stvarčice punjene gelom za kupanje. Bilo ih je u obliku zvjezdica ( imam tu =), cvjetića, ribica, dupina, hobotnica ( i ne, ono malo stvorenje,
nisam htjela kupiti hobotnicu jer je bila bezvezna, makar se ne bih žalila da sam imala po jedan primjerak od svakog tog čudesnog predmeta ). Sad dok ovo nabrajam, zvučim kao 5-godišnje dijete opčinjeno nekom igračkom, ali ta zvjezdica je punjena gelom boje mora i ima miris plaže, pa mi savršeno pristaje uz moje nostalgično raspoloženje, koje kao da na neki način uživam potpirivati. Ma, ja sam toliko komplicirana osoba da se ponekad ni sama ne kužim, ali vratimo se na temu prije negoli počnem filozofirati o svom karakteru. Već prvog dana sam imala osjećaj kao da smo tamo već tjednima. Možda su zato ta tri tjedna i protekla tako brzo. To je prokleti Murphyjev zakon, ali i prokleto istinit : Satovi idu brže preko praznika. Ono što mi nikad nije nedostajalo pri povratku su dva derišta koja su svake godine u apartmanu do nas. Tzv. seke. Svake godine od rane zore pa do iza sumraka one urlaju iz sveg grla i time meni i mojoj sestri dižu tlak brzinom svjetlosti. Svakog jutra me bude iz mog blaženog sna, svakog poslijepodneva iza ručka mi dođe da ih izgađam jajima i svake večeri samo čekam da nastane muk s druge strane dvorišta, poput strvinara koji vreba na večeru. I neka mi samo netko kaže kako su to razigrana dječica ! Nitko normalan ne bi ostao hladnokrvan na njihovo urlikanje, gotov svatko bi pošizio slušajući ih.
Anyway ... ono što najviše volim ondje je osjećaj slobode koji me tamo preplavi. Mogu izaći iz apartmana kad god poželim, šetati uokolo koliko god želim i gdje god želim. A možda mi je ipak draže to što tamo ima tooolikooo zgodnih dečki ... ! Bio je jedan tako zgodan tip da sam zapamtila i broj njegove registarske tablice u slučaju da se pojavi i iduće godine, kada ću proučavati tablicu svakog auta. Ima oko 18-19, ali je taaaaako zgodan ... a jedan tip me svojim izgledom strašno asocirao na jednog preslatkog Mađara od prošle godine. Dobra vijest : tu je svake godine. Loša vijest : mutavac gleda samo sebi u nos. Svaku večer sam tjerala sestru da idemo van, iako smo išle zapravo tek 3-4 puta u 3 tjedna. Obožavam šetati po centru, iako ljudi hodaju toliko sporo kao da idu po smrt. Izvanredne situacije u kojima čak ni ja ne bih izašla navečer van su one kad je na telki tekma. Naravno, slijedi komentiranje Dinamo : Arsenal i Arsenal : Dinamo. Ali sažeto. Dečki su fakat izvrsno igrali, a u prvom susretu me se osobito domio Modrićev pristup igri. Njegov način igranja je i inače spektakularan i zato mi je najdraži u Dinamu, ali te večeri je naprosto savršeno igrao. Još da je i uspio zabiti koji gol ... A igra Nowotnyja je prenapuhana. Lik uopće ne igra TOLIKO dobro, s obzirom na to koliko su ga platili. I odmah se uspio strgati. Mislim, zna on igrati i ide mu dobro, ali ipak je situacija oko njega malo prenapuhana. U uzvratnom susretu sam se toliko razveselila kad je Dudu zabio gol, ali problem kompletnog hrvatskog nogometa je taj da ne znamo održati svoje vodstvo, koje najčešće dolazi na početku. I taj Flamini me dobrano uzrujao. Mrzim kad suparnici onih za koje ja navijam postižu pogotke u zadnjim minutama. Odmah sam se sjetila tekme sa SP, Njemačka : Italija. Dva gola Talijana u dvije zadnje minute ... mrzim to !!!!!!!!!!!!!!
Zadnji tjedan u Crikvi je uslijedilo ono što obavezno, ali i nažalost, uslijedi svake godine na moru : " ženska stvar ", koja me ostavila na miru baš onaj dan kad smo išli kući i baš je taj dan moralo biti od 0-24 sunčano i vruće. Opet Murphyjev zakon : Ako postoji mogućnost da nešto krene krivo, krenut će krivo. Taj Murphy je bio genije ... Znao je sročiti najjednostavnije činjenice na najjednostavniji način. A opet, s druge strane, iako toliko kukam zbog vremena, to je jedna od stvari kod kojih sam redovito optimistična. Naime, kad god želim da bude lijepo vrijeme, ja u to stvarno i vjerujem.
Pa, ne znam baš što još napisati osim da ovo ljeto još nije ni prošlo, a ja već jedva čekam iduće.

P.S. Ovo mora da mi je najduži post dosad ... !

... da i ja odem na more. Odlazim u subotu rano ujutro i neće me biti 3 tjedna, a sutra počinje pakiranje, pa će u stanu biti cijela strka oko toga tako da nisam sigurna da li ću imati pristup kompjuteru sutra. Još je i u sestrinoj sobi. Na moru neću uopće imati pristup kompu i svi ćete mi jako faliti jer otkad sam napravila ovaj blog, ja sam postala ovisna o njemu. I zato mi ostavite puuuno komentara, tako da imam što za čitati kad se vratim. Ali oni sa po jednim slovom u svakom komentaru su zabranjeni. Ovo i nije baš neki dugačak, a ni zanimljiv post, ali ga pišem tek toliko da vas obavijestim o odlasku. Nadam se da ću se barem zabaviti i da će biti lijepo vrijeme. To bi bilo sve.

Pozz & kiss

U zadnje vrijeme mi stvarno ponestaje ideja, pa ih već počinjem i krasti. Hmm, da to preformuliram ... na nečijem sam blogu vidjela temu o raznim navikama autora / ice, pa mi je palo na pamet da i ja napišem post o tome. One najbezveznije ću ipak izostaviti i samo da se zna, ako ubuduće budem opet pisala post na tuđu temu, onda to neću priznati. Možda nisam trebala ni sad ... ma nema veze. Dosta uvodnog filozofiranja.
Kad spavam, nikada ne spuštam ruku da mi pada jer ne želim njome doticati pod. Još da mi kukci dođu preko nje ... a i sam osjećaj da mi ruka visi k'o od nekog leša, brrr ...
Ponekad dok prelazim preko zebre, hodam samo po bijelim, a ponekad samo po tamnim prugama i u tim trenucima ne želim stati na drugu boju. Ali to samo ponekad radim ...
Kad s nekim hodam po ulici i kad dođemo u situaciju da moramo hodati jedno iza drugog, ja obavezno hodam iza. Ne volim biti ispred, a da su svi iza mene jer me izluđuje činjenica da ne znam što mi rade iza leđa.
Kad se češljam, razdijeljak mi se uvijek obavezno mora nalaziti na lijevoj strani. Na sredini mi je užas jer 'em mi grozno stoji, 'em mi kosa pada na obje strane lica pa mi se kroz grivu vide samo oči. Onda se osjećam kao ono malo čupavo stvorenje iz Obitelji Adams. A na desnoj je strani razdijeljak imao Hitler i ne želim da me vlastita kosa asocira na njega. Uostalom, na lijevoj mi strani najviše paše.
Tipkanje poruka na mobitelu uvijek obavljam lijevom rukom. Iako sam inače dešnjakinja, tipkanje poruka mi jednostavno ide brže s lijevom rukom. Ide mi dobro i sa desnom, a ponekad tipkam i s obje, ali većinu vremena sa lijevom. Ne znam zašto, ali otkad imam mobitel, tipkam lijevom.
Mislim da sam ih nabrojala dovoljno. Ionako ih se više ne mogu sjetiti, a niti mi se da pokušavati ih se još sjetiti. Sad kad sam napokon napisala novi post, mogu biti mirna idućih nekoliko dana.

Nakon ovoliko vremena je već za očekivati da napišem novi post. Samo je pitanje o čemu ... ? Navikla sam se imati tzv. tematski blog gdje je svaki post posvećen nekom određenom sadržaju, a ne onaj tipa " što radim u svom životu " . Ali sad stvarno ne znam o čemu da pišem jer nemam nikakvih ideja. Mogla bih malo odstupiti od navike tematskog bloga, pa pisati o tome što sam npr. radila ovih dana ...
Ove subote sam npr. konačno išla na bazen, i to s onim malim stvorenjem . Prvo je nastala cijela frka oko toga jer moji nisu sigurni kako se ja snalazim na novom prostoru ( pošto sam išla na bazen prvi put nakon djetinjstva ), pa mi može pozliti ( prvi put mi je u životu od vrućine bilo muka u tramvaju i sad je vjerojatno najpametnije da više uopće ne izlazim iz kuće jer je opasno vani, može mi se svašta dogoditi ), ovo, ono ... Na kraju je s nama morala ići i moja sestra. Ako ništa drugo, to je ispalo ok jer se ona uklopi u atmosferu kao da je " jedna od nas ", pa smo se ponovno nacrtali na bazenu i dan poslije. Kad sam trebala prvi put ući u vodu, evo kako je to izgledalo, vrlo tragikomičan prizor, ustvari. Frendica je krenula prema vodi i jednostavno uskočila unutra, a kako sam ja išla za njom, pomislila sam da ću i ja skočiti, ali nisam skočila, nego sam " ušetala " unutra. Izgledala sam kao da vjerujem da mogu hodati po vodi poput Isusa. Osim što mi je voda ušla u sve moguće otvore na glavi, izgledala sam vrlo glupo i time sam izazvala napadaje smijeha kod frendice i sestre. Polije toga je sve bilo ok, naročito kad smo spazile hrpu zgodnih spasioca ... Svaka si je našla svog : sestra jednog koji je njoj divan i krasan, a evo kako ga ja vidim ... Osim što je prilično nizak, ima ogromna usta pa su velike šanse da pri poljupcu tvoja glava završi u njegovim ustima. Frendica je zato našla jednog slatkog : visok, crn, sa frajerskim sunčanim naočalama, preplanule puti od sunca ... Međutim, uistinu nam nije trebalo u životu čuti mu glas. Mogle smo lijepo zadržati savršenu sliku u galvi. Dovoljno je reći : Fran Fine. Ok, nije zvučao baš tako, ali ima neki metalni glas, još i onako mekano govori ć ... Da ne spominjem da me frendica sad stalno tjera da ga imitiram dok govori " čekajte ". Ali mora mu se priznati da je unatoč svemu zgodan. A ja sam našla jednog plavog slatkog ... Njega neću sarkastično komentirati. Ali onaj jedan slatki kojeg sam u nedjelju vidjela ... Uglavnom, cijelo je vrijeme zurio u mene i ja sam zurila u njega, a onda je prošao pokraj mene i nasmiješio mi se. A ja sam bila toliko zbunjena da nisam reagirala pa sam sa svojom inače mrkom i zlom facom sigurno izgledala kao da govorim : makni se od mene ili ću te masakrirati motornom pilom. A zapravo sam mislila kako je predivan ... !
Danas smo ja i frendica bile sam na bazenu, a poslije je došla i moja sestra, prvenstveno zato što se nadala da će ugledati svog divnog i krasnog spasioca. On se pojavio na početku dok nje nije bilo, a zatim je nestao. Ako znate tko je inače Roque Santa Cruz, onda ćete i znati kako je izgledao jedan tip na bazenu koji mi se svidio, jedino što je on izgledao puno bolje. Roque inače nije ništa posebno, na nekim slikama ispadne ok, ali zaključak je da nije ništa posebno. Vratimo se na tipa s bazena ... on je cijelo vrijeme sjedio na svojoj ležaljci i čitao novine, a frendica je predložila da ga pitam da mi posudi novine da ih prelistam. Kad sam prolazila pokraj njegove ležaljke, znak da odustanem od toga mi je bio taj što sam na pola puta ostala bez svoje japanke. A tek kad su poslije " krupna " djeca skakala u bazen ... e, to se zove operacija Bljesak. Kad one skoče u bazen, da upotrijebim frendičinu foru, iz bazena izlete svi, uključujući i vodu.
Pa, toliko o tome.
Pozz

Sjećam se trenutaka prije početka tekme između Njemačke i Portugala. Bila sam tako nervozna, čak mi je od silne nervoze postalo vruće, a meni je inače rijetko kad vruće za vrijeme visokih temperatura. Počela sam razmišljati kako unatoč dobrom načinu igre Njemačkoj repki fali jedan od najjačih aduta: Ballack. A onda još nije ni bilo Borowskog, Mertesackera, a pričalo se i da neće biti Klosea. Podolski po meni nije ništa posebno jer mi se oduvijek činilo da puca u krivom smjeru, tj. u zrak. Osobito me plašio portugalski golman, Ricardo, zato što je u tekmi protiv Engleske obranio čak tri jedanaesterca. Da je došlo do njih, znam da bi bilo naporno jer je on odličan golman. A ipak mu se dogodilo da večeras primi 3 gola... Ali kad se sjetim kako su izgubili od Italije, odmah poživčanim. Zar nisu mogli izdržati te dvije proklete minute ?! Kroz cijelu su tekmu izvrsno igrali, a ovima se slučajno posrećilo, i to u gradu u kojem Njemačka nikada nije izgubila. A što se tiče današnje tekme, puno ljepše zvuči 3:0, ali neću se žaliti jer su super igrali. Nekako mi se činilo da su u prvom poluvremenu bili izjednačeni po načinu igre s Portugalcima, a jedino što me zasmetalo u jednom dijelu je bilo to što kad bi Portugalci krenuli u napad, oni bi se u zadnji čas sjetili poduzeti nešto da spriječe to. Da su u igri bili još i ovi s klupe, Porugalcima bi bilo znatno teže jer su se i ovako mučili s Nijemcima, a onda bi rezultat za Njemačku bio puno bolji. Ne znam zbog čega bi Klinsmann uopće prestao biti izbornik kad je ovo odlično obavio, za razliku od Kranjčara koji mi već fakat ide na živce i nadam se da će što prije dati ostavku jer kad se sjetim da je u zadnjim pripremama prije zadnje, ključne tekme poslao svog pomoćnika da prođe još jednom kroz taktiku s repkom... Uglavnom ... da je barem večerašnja tekma bila i ona finalna. Ali one dvije minute su tako frustrirajuće... Ali nema smisla osvrtati se sad na to kad su ionako pokupili broncu, što je i više nego super. He he, zamišljam si bijesna i razočarana lica portugalskih navijača... ali, objektivno gledajući, super su igrali. Većinu vremena je lopta bila u njihovim nogama, stoga su imali i više prilika. Najbolja im je bila ona kad je Kahn bio na tlu, malo dalje od gola, ali je nisu iskoristili. Ni Nijemci nisu iskoristili sve svoje prilike, ali to sad nije bitno kad su POBIJEDILI. Većina onih s kojima sam razgovarala o ovoj tekmi su navijali za Portugal. Znam kako bi meni bilo da je Njemačka izgubila, pa se neću izrugivati, iako u nekim trenucima ipak ne mogu odolijeti. Ali super su igrali, to moram priznati. Baš me zanima kako će izgledati sutrašnje finale. Nadam se da će Francuska pobijediti jer zamjeram Italiji to što su mi potjerali Englesku. Ali da ne bi ispalo da je jedini razlog tomu što navijam za Francuze to što sam zlopamtilo, Francuska odlično igra i nekako su mi draži. Zašto SP mora biti svake 4 godine ?! Istina, svake dvije godine je nešto ( EP, SP, EP, SP... ), ali ipak. Nedostajat će mi ovo navijanje. Ali nema veze, bitno da je konačno jednom pobijedio netko za kog sam ja navijala, nakon što su svi na čijoj sam strani bila otišli kući. Već sam se prepala da nosim nesreću. Joj, jedva čekam finale...






Evo Borowskog... osim što dobro igra, još je i zgodan...



A tu je i cijela repka...

Inspiracija? Cosmopolitan.
Znanstveni su proračuni pokazali da će za otprilike 5000 generacija ( moja plava glava sad vrlo " bistro " razmišlja koja će to biti godina ), odnosno, za 125 000 godina ( plava glava se i dalje razbija sličnim mislima ), muškarci izumrijeti ( plava glava se uspaničila ). Kad ovo pročita, ženski će rod, barem što se tiče njihovih stavova na ovu temu, biti podijeljen. Jedna će polovica radosno poskočiti. To su poklonice tipa " ako smo mogli poslati jednog muškarca na Mjesec, zašto ih ne možemo poslati sve ". Druga će se polovica ili oboružati paketom maramica ili samo tupo piljiti u ekran, zavisi koliko su očajne. To su poklonice tipa " ako planirate poslati sve muškarce na Mjesec, pričekajte da se spakiramo ". Ja spadam u drugu skupinu. Oduvijek su me nervirala mišljenja tipa prve skupine, bila zafrkancija ili zbilja. Ali u svakom slučaju sam to smatrala iritantnim. Većina ženskog roda doživotno osudi suprotni spol na temelju jednog primjerka. Pošto dosad nisam imala priliku stvoriti bliskiji odnos sa nekim primjerkom, mora da je to uzrok mom pozitivnijem stavu prema muškom rodu. Pozitivnijem - ključna riječ. Dakle, ne posve pozitivnom. Kad slušam o tuđim negativnim iskustvima, i ja stvaram negativnu sliku u svojoj glavi o njima. Ipak oni svi imaju neke zajedničke osobine, pa tako i mane. Najbolja mi je izjava Jennifer Aniston da pada na sve tipove muškaraca : frajere, ljigavce, štrebere, itd. Svaka cura u glavi ima zacrtani profil svog idealnog dečka ( i obrnuto ), ali ponekad se iznenadim kad ustanovim da mi se povremeno dogodi da odstupim od svog profila. Znate ono kad više volite tamnokose, ali vašu pažnju privuče netko plavokos, ili kad više volite štrebere, a svidi vam se neki prosječni učenik ( Ovo su samo primjeri, da ne bi bilo da govorim iz vlastitog iskustva... ukoliko želite povjerovati u ovo ). I zato je vjera u reinkarnaciju u ovakvim slučajevima kobna. Jer - što ako se ponovno rodim za 125 000 godina ?! Kako bi tek reagirali oni koji i inače imaju naviku planirati unaprijed... Uglavnom, za 125 000 godina ćemo moći reći da je muškarce zameo vjetar. Šmrc.

Ne sjećam se točno u kojoj državi, ali sam negdje pročitala da će u tamošnjim srednjim školama biti zabranjeno nositi traperice, možda i najpopularniji odjevni predmet svih vremena. Razlog? Navodno su odraz bunta, lijenosti i zabavljanja, što nikako nije odraz nečega što bi trebalo biti prisutno u školskim klupama. To je potpuno suludo. Koliko samo ima ljudi na ovom svijetu, pa i u toj smiješnoj državi, koji nose traperice, a da su poslušni, marljivi i posve usredotočeni na učenje, dakle, ne posjeduju nijednu od osobina koje su uzrokovale pojavu tog apsurdnog zakona. Oni postupno narušavaju mogućnost izražavanja kroz odjeću i gradnje vlastitog imidža. Ja mislim da bih ja skrenula da donesu takav zakon u mojoj školi. Makar imam samo dva para traperica, koja su mi i dovoljna jer ih ionako ne trebam više, to su mi ujedno i omiljeni odjevni predmeti unutar moje garderobe.
Ipak je ovo 21.st. Čak su i u 50-ima i 60-ima smjeli nositi traperice uškoli, a to su bila mnogo konzervativnija vremena, sa strožim zakonima, ali i poštivanijim pravilima, te jačim autoritetima. Ok, za 50-e nisam sigurna da li su smjeli nositi traperice, ali poanta je u tome da su se do danas, unatoč silnoj modernizaciji svijeta, ipak održali neki zastarjeli običaji, ali i nastali su novi zakoni, od kojih su neki još i apsurdniji od starih. Srećom, pa taj zakon vrijedi samo za tu državu ( za koju nikako da se sjetim koja je, ali se sjećam da sam čitala o njoj, pa ako netko zna koja je, slobodno recite ) ali sumnjam da su učenici u njoj unatoč tome oduševljeni. Da se ondje malo osvrnu oko sebe, odnosno, da bace oko na srednje škole u drugim državama, ustanovili bi kako gotovo svaki učenik nosi traperice. Nadam se da ti jadni srednjoškolci imaju solidnu garderobu jer pokraj nezamjenjivih traperica će im trebati nešto uistinu dobro da ih nadomjesti. Traperice će zasigurno ostati najpopularniji odjevni predmet još duuuuuuuuuuuuugo vremena.
I naravno, obavezno komentiranje jučerašnje tekme. I tako mi idemo kući... mislim da je onaj gol Australaca bio zaleđe i da su to trebali malo bolje proučiti. Vatreni su počeli tekmu zaista vatrenom igrom, ali su se vidljivo opustili već poslije Srninog gola. Ne može se reći da nisu dobro igrali, ali se svakako može reći da su mogli i bolje jer su bili tek solidni. Također je bilo vidljivo da je većinu vremena lopta bila u nogama Australaca. Naša se igra kasnije svodila uglavnom na obranu, umjesto na napad. I nikada mi nije bilo jasno zašto Kranjčaru treba toliko dugo da pusti Modrića u igru kad ovaj super igra. Čujem da su se neki nadali obnavljanju stare slave iz '98.-e, što je stvarno nerealno. Uglavnom, sad mi preostaje jedino se nadati da će moji rezervni favoriti, Englezi, postići bolji plasman na SP kad naši već nisu uspjeli proći ni u osminu finala.

Konačno su počeli praznici i konačno sam se vratila... i sada sam malo živčana jer već drugi put pišem ovaj post...neki ga pišu i više puta...nekad sam se čudila kako je to moguće da im se pobriše post...sad ih razumijem i povlačim ono čuđenje...
U utorak smo u razredu,a i općenito u školi,imali na sebi crvene i bijele boje...svi oni kojima je stalo do toga da njihova država ima podršku svojih stanovnika su pratili tekmu Hrvatske i Brazila,uključujući i mene...priznajem da inače baš i ne pratim često nogomet,iako tu i tamo znam baciti oko na pokoju tekmu,ali kad su prvenstva, i Svjetska i Europska, obavezno ih pratim i trudim se pratiti što je više moguće utakmica... sjećam se kad je prije par godina bilo Europsko,pa sam si zapisivala rezultate svih utakmica i bio mi je preostao još samo rezultat one finalne,između Portugala i Grčke (navijala sam za Portugal,ali su izgubili sa 1:0,ako se dobro sjećam) ...a onda su mi bacili papir na kojem sam sve imala evidentirano...ja sam poludjela... zato se sada trudim pripaziti na ove rezultate jer znam da bih pošizila da ostanem i bez njih...
Što se tiče tekme,s obzirom na svoju kvalitetu,Brazil je mogao i bolje... po meni je od naših najbolje igrao Pršo jer se svako malo trudio zabiti gol,ali su oni imali super golmana koji je spriječio svaki Pršin pokušaj... Brazilci su se,čini mi se,svi podjednako trudili oko tekme... da je Kranjčar išao sa druge strane,možda bi čak i uspio spriječiti Kaku da zabije gol... makar smo zbog njega izgubili sa 1:0, moram reći da mi je on presladak... on nije zgodan,on je sladak! ...
Nasuprot mišljenju većine,meni se onaj sudac doimao pristranim iako bi u pravilu trebao biti neutralan... od njihovih je dao samo Emersonu žuti karton,a nama ih je podijelio hrpu... Emerson me užasno iživcirao jer se stalno namjerno spoticao o naše i vukao ih za rukave... dobro da se sudac uopće i sjetio dati mu žutoga...
Sve u svemu, mislim da smo igrali odlično i iako su oni pokupili bodove, zadali smo im dosta problema,što uopće nisu očekivali,a to su i sami priznali...
Jedva čekam nedjelju kad igramo protiv Japanaca...nadam se da ćemo pobijediti i njih i Australiju...



A gje ga... šta nije sjadak?

Nitko od nas nije tražio da budemo rođeni,a kamoli da budemo rođeni onakvi kakvi jesmo.Neki su zadovoljni svojim načinom života,a neki ne.Neke je majka priroda obdarila lijepim izgledom,a prema nekima je bila manje darežljiva.Neki su rođeni u obiteljima sa boljim materijalnim statusom,a neki imaju tu nesreću da se rode kao sirotinja.Žalosno je vidjeti koliko ima sirotinje na gradskim ulicama.Iza svakog ugla možete naići na ljude koji prose.Najviše me živcira stav ljudi o tome kako bi se sirotinja,ukoliko želi bolje živjeti, trebala zaposliti.Da se nekome pojavi siromašan čovjek sa namjerom da se zaposli kod njega,ovaj bi ga najvjerojatnije odmah otpilio,i to samo zato što je siromašan.Neki od siromašnih ljudi uistinu nisu u poziciji da rade,ali mislim da sigurno postoje iznimke koje bi mogle obavljati neki posao za solidnu plaću.Osim što prose na ulicama,neki idu uokolo i zvone po vratima,pritom pokušavajući isprositi nešto novca,a neki traže hranu.Podjednako mi ih je svih žao,ali nekako sam uvjerenija da su siromašni kada traže hranu i ne znam zašto,ali tih mi je nekako više žao.Kada traže novac,može se i dogoditi da su to i neki bolesni umovi prerušeni u sirotinju koji pokušavaju izmamiti lovu.Da mogu,ja bih dala nešto novca svakoj siromašnoj osobi koju ugledam u gradu.
Mislim da bez obzira na svoj materijalni status,ti ljudi,odnosno,nitko ne zaslužuje da ga se samo zbog toga omaložava i tretira kao životinju.I siromašan čovjek je čovjek.I tako bi se prema njemu trebalo odnositi.

Pročitala sam u današnjim novinama da su neka istraživanja dokazala kako žene odlučuju je li on ''onaj pravi'' na temelju ne samo izgleda,već i toga kakva stajališta imaju o djeci....ja sam oduvijek imala isto mišljenje o tome i sumnjam da ću se ikada preodomisliti jer jednom aformiran stav u mom životu je gotovo nemoguće promijeniti...a taj stav govori o tome kako ja ne želim djecu...da,da,mala su,slatka,divna i krasna,ali kad jednom dobiješ dijete,cijeli ti se život s vremenom počne vrtjeti oko brige o njima i svi se moraju prilagoditi novom stvorenju u kući...pokraj tih bića ti ni ne trebaju kućni ljubimci jer su oni uredni i jednostavni koliko i deset zooloških vrtova zajedno...više uopće nemaš svoj privatni život,ne možeš raditi što hoćeš jer ti djeca neprestano dižu tlak i zahtjevaju pažnju..da ne govorim o samo prizoru porođaja...to je isto kao da ti jabuka izlazi na nosnicu...ja cvilim i kad me uštipnu,a onda bih tijekom porođaja i umrla...još mi samo to fali...ne želim cijeli život podrediti brizi oko djeteta...briga oko mene mi je već i previše,pa nema smisla da se onda još i zamaram brigom oko drugih...to ne znači da mi nije stalo do drugih,nego mi jednostavno nije stalo do takvog načina brige oko drugih...
I brak je sam po sebi glupost...nikada mi nije bilo jasno zašto je brak vrhunac svake veze i zašto se sve divne i krasne veze trebaju njime okruniti...ako je ta veza stvarno toliko divna i krasna,ne treba ti papir kao dokaz da je to prava i iskrena ljubav...ionako to više neće biti jer u većini slučajeva u braku nestane ljubavi i romantike za nekoliko godina...muškarci se počnu tek tada ponašati prirodno...tek se onda prikazuju u svom pravom svjetlu...svi imamo dvije strane lica: onu koju pokazujemo svijetu i onu koju čuvamo za sebe...a ta koju čuvamo za sebe je najčešće ona prava...i tu stranu muškarci pokažu u braku...rijetko koji će od njih i nakon nekoliko godina braka biti romantičan,divan i krasan...oni misle da se više ne moraju truditi jer su ionako ostvarili zadnju fazu veze,tj. brak...ali tako se sigurno ponašaju i neke žene...osim toga,kad se udaš,sve ti se s vremenom počne vrtjeti oko toga da cijeli dan rintaš po kući,čistiš i spremaš,a onda muž dođe s posla,ti mu serviraš večeru,itd. ...a muž cijeli dan radi,onda dođe doma,serviraju mu večeru k'o da je u restoranu,ode na kauč i gleda televiziju sve dok ne zaspi pred njom...i tako iz dana u dan...život ti se postupno pretvori u monotonu kolotečinu,a ja ne želim da mi život bude takav jer volim to da mi se svaki dan događa nešto novo i drukčije...
Kad netko vidi ženu u tridesetima i slobodnu,pomisle da si nikoga nije uspjela naći...ali ne mora to nužno biti tako...možda je njen izbor biti solo...a možda ima i dečka i ne želi se udati...isto vrijedi i za muškarce...možda žele biti solo ili imaju curu i ne žele se vjenčati...ima i takvih,ako niste znali...ako se žena ne želi udati za tipa ili se on ne želi oženiti njome,to ne mora značiti da je/ga ne voli...možda jednostavno prezire ideju braka...
Kao i ja...
Inače,moja frendica je nedavo napravila svoj Bog-zna-koji po redu blog koji je super,
pa se nadam da će se i vama svidjeti...kliknite tu ako ga želite vidjeti... angel of fog
To bi bilo sve...pozz & kiss.

Za početak,hvala svima koji su mi čestitali rođendan.
A za nastavak,slijedi ostatak posta...
Moram se požuriti da ovo napišem prije nego mi ideja ishlapi iz glave.Nije da sam senilna,samo se ne sjećam ni što sam jučer jela za ručak.Uglavnom,u svakoj osobi su zapravo dvije osobe.Ne,ne govorim o podvojenoj ličnosti,samo o dvije različite eventualne strane karaktera.U svima nama se kriju Dr.Jekyll i Mr.Hyde,pitanje je jedino koji će nadjačati onoga drugoga.Kad govorimo o borbi dobra i zla,nisu suparnici dobro i zlo,postoji samo moć i pitanje tko će tu moć preuzeti.Ista se bitka odigrava u našem tijelu.Bitke se neprestano ponavljaju i svaki put počinju i završavaju iznova,ali rat traje neprestano bez prestanka,čega mi katkad nismo ni svjesni.Svi ponekad griješimo,možda čak i više nego ponekad.Svakodnevno slažemo barem jednom,bile to one male bezazlene laži kojima ne možemo pokrenuti neki kaotični splet okolnosti,ili teške laži koje izazovu sveopći nered.Da citiram jednu Nietzscheovu izreku: ''Laž je uvjet života.Ustvari,razlika je u tome da li se laž održava ili razara.'' I upravo su te laži naši osobni grijesi.Osim njih,često poželimo da nam nešto tuđe pripada,pa im pritom zavidimo,itd.Stalno kršimo sve moguće zapovijedi.To je psihološki,sve što je zabranjeno nas automatski privlači jer ono što je dostupno s vremenom postaje nezanimljivo,a ono što je izvan našeg dosega,ili bi barem trebalo biti nas smjesta privuče jer,da sad ubacim malo svojih teorija,kad se držimo svih pravila,propuštamo svu zabavu.Jasno,nekih pravila se trebamo održavati jer zamislite samo kakav bi nered nastao u svijetu kad bi se svako,ali ama baš svako pravilo kršilo.Pa za tili čas bi nestalo čovječanstva jer bismo se svi međusobno pouništavali.Po meni,uništavanje je također uvjet života jer je jedina razlika u tome da li uništavaš ili te uništavaju.Uglavnom,sve to spada u našu negativnu stranu,odnosno,u našeg Mr.Hydea.
Ma kako se god ponašali,ma kako god djelovali,ma kakvi god bili... u svima nam postoji i ta druga strana,vidljiva poput otvorene knjige ili skrivena i tajanstvena kao prava pravcata zagonetka.Svi imamo osjećaje.Čak iako vas smatraju sentimentalnoim cvilidretom ili santom leda,u barem jednoj situaciji u životu čovjek da svijetu do znanja da u sebi ima tu trunčicu ljudskosti i humanosti,te pokaže osjećaje.I najtvrdokorniji negativac ili samoprozvani negativac u barem jednoj situaciji se prikaže u ulozi pozitivca.Svatko barem jednom jednom učini neko dobro dijelo.
Svatko je zagonetka.

Povodom približavanja Svjetskog prvenstva u Njemačkoj,evo jedne nogometne teme....svi znamo za beskrajne svađe Bad Blue Boysa (BBB) i Armade,Hajduka i tih...kad netko čuje za BBB i neku tučnjavu u koju su oni bili uključeni,odmah pomisli da su je oni započeli i da su oni krivi za nju jer ljudi najviše osuđuju onoga tko se najčešće pojavljuje u takvim situacijama,što ne mora nužno značiti i da je kriv jer se to nešto dogodilo...u nekim slučajevima oni uistinu jesu započeli svađu ili tučnjavu,ali ima i situacija u kojima su baš za nju krivi Hajdukovci ili neki treći...po mom mišljenju,glupo je i besmisleno da se potuku zbog različitih ukusa...netko je za Dinamo,netko nije,zar se sad zbog toga moraju potući?! Do toga najvjerojatnije dolazi jer se oni vrijeđaju i pljuju međusobno...ako netko navija za neki klub,ne shvaćam zašto mora pljuvati po onome tko navija za neki drugi i zašto mora vrijeđati taj klub...svi se oni jednako trude da postignu nešto...svi ti klubovi ulažu puno vremena,volje,energije i truda da bi postigli neki uspjeh i učinili svoje navijače ponosnima...neki su manje,a neki više uspješni,neki poznatiji,a neki manje poznati,ali svi žele isto: pobjedu...navijači se uvrijede kad netko pljuje po njihovom klubu jer smatraju da taj netko pokušava obezvrijediti nešto na što su ponosni i nešto što vole,pa osjećaju potrebu da uzvrate onome tko ih vrijeđa...ali ako smatraš da je njihov klub isto koma i ako misliš da su oni nitko i ništa,onda se tako i ponašaj...mislim,ako su ti oni doista toliko bezvrijedni i beznačajni,što se imaš pjeniti zbog nekoga o kome razmišljaš na taj način,a kamoli trošiti vrijeme i energiju na rasprave,a naročito fizičke sukobe s njima...naravno da ti neće biti drago ako tvoj klub izgubi utakmicu,pa ćeš u tom trenutku pljuvati po pobjednicima,ali nema smisla ulaziti u išta dublje s njima...
Postoji više tipova navijača...oni koji se opredijele za jedan klub i za njega navijaju,
ali ne onako vatreno iako su uvijek uz njih...tu ja spadam...onda oni koji vatreno navijaju za svoj klub,znaju svaku pojedinost iz njihove povijesti,imaju sve njihove suvenire i žive za njih...onda oni koji kažu da navijaju za nekoga,pa kad im loše krene i kad izgube utakmicu,iznenada prelaze na stranu pobjednika kako bi ispalo da su uvijek uz one kojima ide,koji su uspješni i koji pobjeđuju...oni uopće ne zaslužuju da se nazivaju navijačima jer su to najobičniji fejkeri...ustvari za nikoga ne navijaju istinski...kad su takvi,onda uopće ni ne trebaju navijati jer navijanje koje
nije pravo ni nije navijanje...ako navijaš za nekoga,nemoj ga napuštati onda kad mu ne ide,nego pokaži da navijaš za njih time što ćeš biti na njihovoj strani i u razdoblju uspjeha i neuspjeha...također je apsurdno biti na strani nekog kluba samo zato što su svi za njih,jer su vaši najbolji frendovi za njih,itd. ...neka to bude stvar vašeg ukusa i odabira,a ne utjecaj tuđeg ukusa i odabira...
Recimo da su vaši baka i djed iz nekog mjesta,sestra,braće i roditelji isto,pa i vi, i svi oni navijaju za neki klub,a vi želite navijati za neki drugi,ali se ne usudite jer je cijela vaša familija za drugi klub...pa što vas briga?!...sama želja da navijate za nekoga drugoga je znak da ste već njihov navijač...evo,npr.,meni su baka i djed iz Dalmacije i oni su za Hajduk,a ja nisam...
Tako me živcira to što svi pljuju jedni po drugima jer imaju različite favorite...svi su oni skupa ponos svoje zemlje i ponos određenih krajeva Hrvatske...
Ali ipak...
Za koga sam ja?...
Za Dinamo!
He he... =)

Pljiz,glasajte... =(

Evo kako ja pišem postove...spojim se na Internet,uđem ovamo gdje se piše novi post,a onda se isključim s Interneta i pišem post dok sam offline...pa kad je gotov,spojim se na dvije sekunde i objavim ga...nadam se da bi vam to moglo pomoći da si barem malo smanjite telefonski račun...ne znam kako je kod vas,ali otkad pišem blog,strahujem od dana kad će račun stići...taj prokleti papir vam nevjerojatno može utjerati strah u kosti...ponekad je učinkovitiji i od nekih riječi ili osoba...ja sam npr. postala ovisna o svom blogu...blog je jedino čime se bavim na kompjuteru...kad netko spomene riječ kompjuter,ja pomislim na riječ blog...kad ljudi razgovaraju o blogovima,ja mislim na svoj blog,o tome o čemu ću pisati na idućem postu i tako to...yup!...totalna ovisnica...ah,ti blogovi!...
Tako sam i danas cijeli dan razmišljala o tome o čemu bi mogao biti moj idući post...pa mi je napokon i sinulo,ali s obzirom na moje ''briljantno'' pamćenje,kad sam počela pisati ovaj post,skroz sam zaboravila koju sam temu bila smislila...hvala Bogu da sam je se maloprije i sjetila...bolje da počnem što prije pisati o njoj jer nikad se ne zna koliko se dugo ta misao planira zadržati u mojoj glavi...točnije,nikad se ne zna koliko dugo moja glava planira zadržati tu misao...jer kako dođe,tako i ode...i to još brže negoli je došla...ok,sad već filozofiram...uostalom,i ovaj post će se raditi o jednom filozofu...Platonu...sad sigurno mislite kako sam neka čudakinja...ma,ja nikad (aha...)...
Dakle,svi ste čuli za Platona...ali sigurno ne znate kakve su njegove teorije bile...možda ste čuli za onu njegovu uzrečicu kako su sve to samo sjene,ali nemate pojma što to znači...a možda dosad niste ni znali ni za tu uzrečicu...neke od njegovih teorija su vrlo zanimljive...ali baš me briga za onu matematičku stranu platonizma jer prezirem sve gdje je potrebno računanje...Platon je,između ostalog,tvrdio da je ideja sama po sebi identična,uzrok i uzor svemu pojavnom,koje nikad ne može dostići samu ideju...to je i istina...ideja je upravo ono što potiče čitav niz i redoslijed događaja...ideja je ono zbog čega se nešto događa,zbog čega se neka radnja odvija...ideja je odgovor na pitanje zašto...samih događanja ne bi bilo da netko nije došao na ideju da se nešto događa...ideje su vječne...uvijek ih je bilo i uvijek će ih biti...svijet i jest tu zbog ideje...Bog je došao na ideju da stvori svijet i svijet je nastao...
Po Platonu,čovjek je podijeljen na tijelo,koje pripada prolaznom svijetu materija,i dušu,koja je besmrtna i vječna pa se uključuje u svijet ideja,stoga i prava spoznaja nije ništa drugo do sjećanje duše na ideje koje je motrila u svom predživotu...slažem se...materije se stvore i s vremenom istroše,ostare i raspadnu se...zato tijelo i jest materija...a duša,po meni,nakon smrti tijela nakon nekog određenog vremena,obuzme drugo tijelo...poznatije kao reinkarnacija...duša,kao nešto što uvijek postoji i vječno je,upravo zato spada među ideje,vječne i uvijek postojeće...ja u toj Platonovoj teoriji vidim početak teorije o reinkarnaciji...
Bilo je još puno njegovih teorija,ali mi se ne da više razglabati o svakoj popjedinačno,pa ako vas zanima,potražite si Platona na Internetu... =) I žalim ako ste zaspali nad tipkovnicom jer vam je post bio dosadan... i čestitam vam ako ste ga pročitali do kraja i ako niste bili pospani... =)

layout for myspace

...upravo tako... =)

MySpace Layouts

Baš vas žalim...he he...mo'š mislit...

MySpace Layouts

Jeste li ikada profesoru prodali istu foru za zadaću?

MySpace Layouts

To bi ukratko bio moj opis...











Č E M U










O V O L I K O










P R O S T O R A










Z A









S L I K I C E









????????????????????????????????????!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Od svih dijelova povijesti,meni je oduvijek bio najzanimljiviji 2.sv.rat. To mi je bilo toliko interesantno da sam jednom davno napisala neku ljubavnu priču smješteno u to doba,a radilo se o ljubavi jedne Židovke i njemačkog vojnika.Znam,znam,prožvakana tema,ali meni se dopala ideja o tome.
Uvijek sam smatrala da je holokaust nešto najstrašnije što se dogodilo u povijesti i zato me ljuti činjenica da još uvijek u svijetu ima nacista.Nikako mi nije jasno,niti će mi ikada biti jasno,kako ti ljudi mogu željeti pobiti neke ljude samo zato što su druge vjere.Da ih treba ubiti,zar bi ih Bog stvorio?! Gledala sam nekoliko filmova na temu holokausta i čitala sam dosta o tome jer kad sam bila pisala onu priču,morala sam kopati po podacima u vezi toga.Kad se samo sjetim što su tim jadnim ljudima radili u logorima...načini na koji su ih ubijali,načini postupanja s njima...stvarno nehumano.U mojoj školi ima klupa na kojima su neki idioti rezbarili kukaste križeve.
Njima je to samo zezancija.Neki misle da ja to shvaćam preozbiljno,a naročito me
iziritira kad mi kažu da sam zato ukočena i nemam smisla za humor.Fakat umobolno!
Ja nemam smisla za humor zato što se ne znam šaliti na račun holokausta,na račun 6 milijuna ubijenih Židova.Kad sam gledala neke filmove o tome,ja sam stvarno plakala kad sam vidjela što se tamo događalo.A to je bio tek film.Ne mogu ni zamisliti
kako li je to tek onda u stvarnosti bilo potresno.
Više nitko ne govori o tome.Ne priča se o neonacistima,koji u svojim ludim glavama imaju Hitlerove teorije i žele istrijebiti sve Židove.A kako bi tek bilo njima da Židovi,npr. odluče pobiti njih?!Ne kažem da su Židovi savršeni,jasno,svaki narod ima svojih vrlina i mana,svojih dobrih i loših ljudi,pa tako i oni,ali nitko ne zaslužuje da ga se nehumano šikanira zbog vjere,boje kože,podrijetla i sličnoga.
Tijekom godine se to spominje samo kad se obilježavaju godišnjice i dani sjećanja.
Mislim da bi se o tome trebalo više govoriti,umjesto da vlada tišina.
Nek vlada mir na svijetu (havenu šalom alehem).

MySpace Layouts

ha ha,gle budalu...ko da je na speedu...dabogda se spotaknuo i prosuo zube...

Ne znam kako mi je to sad palo na pamet,ali koliki su ustvari ocjene pokazatelji pameti?...što se tiče toga,znanje i pamet tu nisu ista stvar...znanje je nešto što smo naučili napamet,a pamet je iskustvo,instinkt,stav...jer za učenje su potrebne samo volja i koncentracija,a to nije pamet...netko može imati sve petice u imeniku,a u životu je možda nespretan,nesnalažljiv i,oprostite na izrazu,jednostavno glup...mada se može dogoditi i da je netko sa svim tim peticama
stvarno mudar i pametan...tu su i oni prosječni učenici koje će još neka veća budala nazvati budalama zbog toga što možda nisu štreberi...ali ti ljudi su možda u stvarnosti snalažljivi,mudri i dobre su osobe...jasno,isto se tako može dogoditi da su ti ljudi upravo toliko bistri kakve su im i ocjene,ali to nije nužno tako...ponekad se zna dogoditi da ljudi postanu vrhunski majstori u nekom zanimanju iz kojeg su predmeta imali i ne baš Bog-zna-kakve ocjene...prisjetimo se samo Einsteina...jeste li
znali da je on imao dvojku iz fizike?...a eto,jedan je od najpoznatijih fizičara ikada...
meni se 100% neće dogoditi da postanem matematičarka ili fizičarka,jer,to su predmeti s kojima se najviše mučim,a ni kemija mi baš nije draga...uostalom,te me stvari ni ne zanimaju...samo kažem da su ocjene precijenjene brojke...zapravo,to je ono što jesu...samo brojke...same nule...u školovanju su iznimno važne jer zahvaljujući njima postižemo određeni uspjeh (ili neuspjeh) i omogućujemo si daljne školovanje...najviše glavobolja zadaju kad treba skupljati bodove za srednju...kad vidimo da netko ima sve divne i krasne ocjene,svi ćemo pomisliti kako je to dijete pametno...aha,vraga,a možda je ustvari toliko smotano,bedasto i možda uopće ne razlikuje lijevo i desno...a kad vidimo kako netko ima neke manje bajne ocjene,svi će se sažaliti nad njima kako su to jadna djeca...a možda su zapravo pametniji od svih onih odlikaša skupa...doduše,nije uvijek tako,kao što sam to već spomenula...kad jednog dana netko postigne veliki uspjeh i postane cijenjen i poštovan među svima,uopće neće biti bitno kakve je ta osoba ocjene imala u srednjoj i osnovnoj...
gledat će se samo na to što je postigla u budućnosti,tj.na taj uspjeh koji je postigla...a još će se manje pozornosti obraćati na nekoga tko je bio odlikaš,a sad jedva spaja kraj s krajem u životu...ocjene možda jesu važne za upis u srednju,
za konačni uspjeh,za prolaz na testovima i ispitima...ali je li to stvarno pamet?
Kad smo već kod toga,sve nam je bliže kraj praznika... :( Zato,dok još možete,iskoristite posljednje trenutke uživancije i slobode!

myspace layout

MySpace Layouts

...if you do,it will make you blue...tho' I'd be ANGRY!!!

Ja osobno smatram kako je odjeća bitan dio čovjekovog imidža,pa čak i karaktera...
kod nekih ljudi se preko načina na koji se odijevaju da zaključiti i kakvu muziku slušaju...zavisi o kakvoj je glazbi riječ,eventualno se tu i tamo kod nekih može i pretpostaviti kakve stavove o nečemu imaju...i eto,već samo preko tih krpica toliko možemo otkriti o čovjeku...
Preko odjeće se,dakle,mogu izraziti i svoji neki stavovi...npr.,one majice i ostali komadi odjeće s natpisima dosta toga kažu...ako netko nosi majicu sa likom nekog benda,sigurno nećemo zaključiti da taj bend mrze...osim ako na majici ne piše ''I hate...> ime benda <... ''ako majica nosi neku političku poruku,zna se kakvo mišljenje ta određena osobica ima o politici...svakakvih još natpisa može biti...ako su duhoviti i štosni natpisi,osobica će privući time pažnju...i već znamo da je duhovita i da voli privući pažnju nekim detaljem...ne moraju poruke biti samo na majicama...
ima puno zanimljivih porukica i natpisa na bedževima...i onda budale tvrde da su bedževi rezervirani samo za punkere...a što je s onim bedžem na kojem piše ''Ja volim narodnjake'' ?...kako punkerski...
Neki se ljudi i ne ističu svojim načinom odijevanja...i iz toga se može štošta zaključiti...očito je da i ne pridaju previše važnosti načinu odijevanja i da po njima odjeća NE čini čovjeka...ali i samim time što kroz odjeću vidimo da čovjek misli kako odjeća NE čini čovjeka,odjeća je od toga učinila čovjeka...
Dakle,odjeća definitivno ČINI čovjeka... slažete li se?

Ovo nema veze s temom,ali je smiješno...i zašto sad potamaniti sve te mudre ptičice? =)

MySpace Layouts

Negdje sam pročitala da djeca u ranom djetinjstvu imaju još neka sjećanja na prošli život koja se najčešće javljaju kroz snove...ne bih znala jel to točno...ne sjećam se da li sam se ja u tom razdoblju ičega sjećala...ali sjećam se,dok sam bila mala,da sam usnula jedan vrlo čudan san...i danas ga vrlo jasno pamtim...imam još uvijek u glavi tu istu sliku koju sam sanjala...to je jedan od najčudnijih snova koje sam ikada usnula,a sanjala sam svakakve stvari...da ne spominjem da su mi snovi ponekad crno-bijeli ili nijemi (ako znate značenje takvih snova,molim,pojasnite)... dakle,u snu je pozadina bila sva bijela i svijetla...ja sam stajala tamo u nekom kutku, a usred te svijetle pozadine se pojavio Isus (!!!),onakav kakvim sam ga oduvijek zamišljala i viđala po vjerskim štivima...u dugoj bijeloj haljini,duge smeđe kose i s bradom...pružao mi je ruku i govorio mi da dođem,ali ja nisam htjela...i odonda se uvijek pitam što bi bilo da sam pristala...bih li umrla?Je li to neka vrsta sjećanja,poruke ili šta?Štogod bilo,spooky...
Kao što ste to dosad i vjerojatno zaključili,vjerujem u reinkarnaciju,iako se Katolička crkva tome protivi,a ja sam katolkinja...ali ne vjerujem u one gluposti da si u prošlom životu možda bio biljka,riba,kamen ili slično...vjerujem da smo u svakom životu bili ljudsko biće,muško ili žensko...na jednoj web-stranici su mi rekli prema datumu rođenja kad sam,gdje i kako živjela...moram reći da i nisam bila zadovoljna onime što sam pročitala iako me to dobro nasmijalo...naime,rekli su da sam živjela u 19.st. na Islandu,da sam bila žensko,da sam prodavala ribu,ali sam bila sirotinja jer sam svaku ribu zapila (?! - da,da,smijte se,smijte...),zbog čega nikada nisam ni imala djece...ali sam imala muža...nije pisalo kako sam umrla,ali koliko me pamćenje služi,umrla sam u 50-ima ili 60-ima godinama svog života...ali ono zbog čega mislim da to nije istinito je činjenica da bi onda svim ljudima koji su rođeni na isti datum ispalo isto...pazite ovo,npr.jedan moj frend je rođen 13.-og svibnja,a ja 11.-og i ispada nam isto...ko i jednim mojim frendicama kojima su datumi udaljeni (4.,19.,isti mjesec)... ali bilo je nekih pomalo zastrašujućih zanimljivosti...npr. u prošlom životu se moja baka kao utopila...u ovom se boji vode i zato nikada nije naučila plivati...djed je bio poginuo kad ga je konj odgurnuo ili tak neš...u ovom životu ne voli konje...scary,ha?
Pročitala sam isto negdje da kad čovjek umre,reinkarnira se opet za sto godina,a ako se ubije,onda odmah...u to ne vjerujem...ne vjerujem da postoji tako određeno vrijme za reinkarnaciju...mislim da mogu u međuvremenu proći stoljeća,godine,itd. ... onda bi se svi mogli smjesta poubijati da se opet rode (da vam nije slučajno palo na pamet...) ...
Vjerujem i da paralelno s nama postoji svijet nevidljivih bića koja i ne vidimo i oni svakodnevno žive oko nas...tako nevidljivi...nepoznati...u šta ja sve vjerujem...=)
A vi?Vjerujete li i vi u to?

Kao i svakog blaženog petka,meni inače omiljenog dana u tjednu,danas smo imali pet sati...prva dva sata matematika,a zadnji sat je bila kemija...mrzim kemiju...ustvari,mrzim sve predmete u kojima se mora računati...za to sam totalni antitalent...što se tiče baš kemije,kome to treba u životu...to mi neće trebati za 10 godina...iako ne znam što ću raditi i gdje ću biti za 10 godina...samo se nadam da neću završiti u nekom uredu...ali sigurno se neću baviti ijednim poslom u kojem se računa...ja i najjednostavnije računice računam na kalkulator jer mi se ne da u glavi ih izračunati...ali dosta sad o tome...
Odlučila sam izložiti na blogu jednu od svojih pjesama...doduše,imam samo dvije (na hrvatskom,ostale su sve na engleskom)ali što je zanimljivo,onu koju ću izložiti sam napisala bez imalo iskustva o tome o čemu govori...sjećam se da sam ju napisala jedne večeri za vrijeme prošlih ljetnih praznika,stihovi su mi samo počeli padati na pamet...ako želite napisati pjesmu,ne smijete odabrati trenutak kad to želite učiniti...trebate pričekati trenutak u kojem će inspiracija doći vama...i ne morate pisati o onome o čemu imate iskustva...dovoljno je da se osjećate kao da imate iskustva ...:) ...pa,nadam se da će vam se svidjeti...i ned'o vam Bog da mi pokradete stihove!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

SVIJEĆA
Prije je još postojao neki trag ljubavi
Neki mali znak pažnje
Nešto što je odavalo da ti na ovom svijetu
Nešto ipak značim
A sada sam se pretvorila u prošlost
Ali tu nema tragova ljubavi
To su tragovi na nešto što jednom bilo je
Na ljubav koju sam jednom voljela
Na svijeću koja odavno više ne gori
Prekasno sam shvatih da plamen se ugasio
Grijala sam se u hladnoći
Hladnoći koja je zavladala poslije ugaslog plamena
Tada si se i ti pretvorio u tu hladnoću
Pustio si me da se nadam i da vjerujem
A u tvom srcu bila sam tek jedan lik
Lik koji si jednom poznavao
Lutka na koncu kojom si se poigravao
Kad god pružam ruke prema tebi
Ti povlačiš se u daljinu
Kad god pokušavam upaliti našu svijeću
Ti povlačiš se u tamu
Kad god ja govorim,kad god ti se obraćam
Ti povlačiš se u more tišine
Pitam se hoćeš li me se ikada sjetiti kad više me ne bude
Hoćeš li ispustiti ijednu suzu sa mnom...?
Suzu kojom bi mi poručio da ipak sve nije bilo uzalud
Da sam ipak zauzimala i najmanji kutak tvoga srca
Da sam ipak bila jedna nota,jedan ton u tvojoj melodiji
Čak i kad više me ne bude
Odozgora ću te promatrati i oči nikada sklopiti neću
Barem tada,nadam se,tugovat ćeš za mnom
Tugovati...
Ali nikada ne onako k'o što sam ja tugovala za tobom

To je sve...zasad...idem se spremati jer idem s frendicama u grad...bok!

Cijelo vrijeme jedva čekam da napravim blog,a onda nemam pojma o čemu da pišem...Zanimljivo kako inspiracija nestane uvijek u krivom trenutku...prvo sam tri dana smišljala korisničko ime i lozinku...sad sam ih zaboravila...i inače sam senilna,
što je zabrinjavajuće,ali i smiješno...kad sam birala dizajn,nikako nisam mogla naći jedan super crno-bijeli koji sam vidjela na nečijem blogu...ovaj je još među svima bio najbolji...a sada malo o svijetu oko mene...strašan svijet...na svakom koraku pronalazim nešto čemu bih mogla prigovoriti...a tek ljudi...u mojoj školi su stravični...osim nekih...evo kakvi su moji odnosi s njima...pola škole me mrzi...uključujući i neke bivše osmaše...to treba biti genijalan da te zamrze oni koji u tu školu više i ne idu...druga polovica je puna ljudi s kojima sam si ok ili me ne poznaju...ili sam si ok s njima,ali me ustvari i ne poznaju...što se tiče prve polovice,to je zato što uvijek govorim sve što mislim...zato i stalno upadam u neke nevolje...ali ja i dalje govorim sve što mislim jer mi je to navika i bez obzira što govorila,na neki način uživam u tome...ovo je nekako ispalo predugačko i premonotono...valjda će se naći netko kome će se blog svidjet...ionako mi je ovo prvi post,moralo je ispasti grozno...a nisam si ni ovakav dizajn baš zamišljala... blog mi je koma!!!!!!!!!